Trebalo je da prođe više od 76 godina od smrti narodnog heroja Čedomira Ljuba Čupića, koji je jedna od od najznačajnijih ličnosti Nikšića, pa da on dobije spomenik u gradu gdje je sahranjen. Njegova bronzana skulptura, visoka nešto više od dva metra, koju je u Parizu izradio vajar Zlatko Glamočak, postavljena je juče na rekonstruisanom Trgu slobode u Nikšiću. Čupićev prepoznatljiv lik – prkosni osmijeh narodnog heroja – rađen je po fotografiji koju su pošto mu je izrečena smrtna presuda snimili italijanski vojnici, a koja je obišla svijet i bila i ostala simbol slobodarstva, neuništivog prkosa patriote prema okupatorima.
Ljubo Čupić je rođen 1913. godine u Americi, ali se tridesetih godina 20. vijeka vratio u Nikšić, gdje je završio gimnaziju. Studije prava upisuje u Beogradu gdje se uključuje u ljevičarski studentski pokret, a 1940. godine postaju član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Ubrzo dolazi ponovo u Nikšić, gdje učestvuje u pripremi oružanog ustanka. Bio je komesar samostalne čete Nikšićkog partizanskog odreda, a nakon jedne od borbi sa četnicima zarobljen je aprila 1942. godine na Kablenoj glavici kod Nikšića. Nepun mjesec proveo je u okupatorskom zatvoru, a onda je održano suđenje gdje mu je izrečena smrtna presuda strijeljanjem. Dragica Gaga Abramović tog maja 1942. godine imala je svega devet godina, ali se suđenja i izvršenja smrtne presude i danas, iako broji osamdeset pet ljeta, sjeća kao da je juče bilo. Ona je jedini živi svjedok Čupićevog pogubljenja, i danas joj suze krenu niz lice kada se sjeti tog događaja.
– Živjeli smo u Staroj varoši i onda se odjednom pronio glas da Ljuba vode na suđenje. Nama djeci je to bilo interesantno, pa smo se iskupili i potrčali da prisustvujemo u zgradi starog pozorišta. Zgrada je bila okupirana italijanskim vojnicima, ali nas djecu nijesu dirali, pa smo nesmetano ušli. Popeli smo se na balkon, kako bismo vidjeli „tog“ Ljuba kojem će suditi, a dolje u prostoriji sa lijeve strane sjedjela je porota, „ljotićevci“, neću im imena spominjati jer više nijesu među živima, sve su to Nikšićani, poznavala sam ih – prisjeća se krepka starica događaja koji joj je, kako i sama kaže, obilježio cijeli život.
Kada su Čupića, kojem su ruke bile svezane, uveli u prostoriju, „ljotićevci“ su, priča Abramovićeva, ustali uz povike „smrt, smrt“. Ljubo nije reagovao, mirno je čekao završetak suđenja koje je obavljeno ekspresno.
– „Ljotićevci“ su i tada ustali i vikali „živjela pravda“. Onda su krenuli da Ljuba izvode i to na glavni izlaz iz zgrade. Mi smo djeca strčali kako bismo sve to ispratili. Na izlazu, gdje je bila četa Talijana, stao je lijevo od vrata. Tada se osmijehnuo, i tada je napravljena njegova fotografija, koja je obišla svijet. Njega i Joku Baletić, koja je takođe osuđena na smrt, sprovodili su centrom grada, s tim što su nju poveli pod Trebjesu gdje su je ubili. Mi smo išli za Ljubom do sadašnjeg nikšićkog starog groblja. U jednom trenutku prošli smo pored „Malog magazina“, gdje je kuća Pekića. Naslonjena na prozor, sa crnom maramom, bila je njegova majka Stana. Vidjela sam kada je podigao svezane ruke u prolazu da je pozdravi – ispričala je Abramovićeva.
U nikšićkom groblju, pored crkve Sv.apostola Petra i Pavla, istakla je ona, već je čekao odred za strijeljanje i iskopana raka. Okupljena grupa djece, u kojoj je i ona bila, smjestili su se na obližnje brdašce sa kojeg su mogli sve da vide.
– Dječija radoznalost, a nijesmo ni znali šta će se dešavati... Starijih Nikšićana je tu bilo vrlo malo, svi su se plašili Talijana. Ljubo je stao iznad već iskopane rake. Odjednom je počeo da viče „Živjela Komunističa partija Jugoslavije! Osvetite me!“. Začuli su se plotuni, i vidjela sam da je pao na lijevu stranu. To je za mene bio šok, jer sam prvi put vidjela da neko nekoga ubije. Ta slika ostaće mi dok god sam živa. Mi djeca počeli smo da bježimo – rekla je kroz suze Abramovićeva.
U pripremljenom grobu, iznad kojeg je ubijen, Čupić je i sahranjen i njegovo tijelo tu je bilo sve do 1967. godine, kada je prenesen na početak starog groblja, gdje mu je grad u znak poštovanja uredio grobnicu i podigao nadgrobni spomenik. Međutim, grob narodnog heroja obilaze baš rijetki, a i među njima Abramovićeva je najčešći posjetilac. Kako je istakla i dok je bio sahranjen na staroj lokaciji, ona je humku uređivala i posjećivala svake godine na dan kada je ubijen, i to traje već decenijama, pa i dan-danas.
– Spomenik na nikšićkom Trgu slobode, koji su mu danas otkrili, trebalo je davno da bude podignut. Zaslužio je to Ljubo, ali šta ćete. Nije se vodilo računa o njegovom grobu, a 1992. godine neko je pokidao lance sa nadgrobnog spomenika i ja sam to vezala žicom. Sve je to tako stajalo do 2010. godine, kada sam u medijima izjavila da je zaboravljen „nikšićki Če Gevara“. Ja sam ga tako prozvala i on to i jeste, kao što jeste i zaboravljen. Danas se, eto, vratio – kazala je Abramovićeva.B.B.

Nijesu svi raspoloženi da slušaju o Ljubu
Čupićev spomenik juče su otkrili predsjednici države i opštine Nikšić Milo Đukanović i Veselin Grbović. Svečanosti, u okviru koje je ozvaničen i završetak rekonstrukcije Trga slobode, prisustvovale su brojne zvanice iz društvenog, političkog i privrednog života Crne Gore i Nikšića, kao i predstavnici porodice Čupić. Njegova bratanična Čedomira Čupić i sestrić Rajko Popivoda došli su iz Beograda da prisustvuju činu, koji su dugo godina očekivali.
– Ne može se riječima opisati kakav je osjećaj, to treba da se doživi. Miješaju se ponos, tuga i sreća. O Ljubu, čije ime nosim, pričala sam svojoj djeci i unucima, a onda i svakom ko je želio da čuje, ali nijesu baš svi raposloženi da slušaju, posebno u današnje vrijeme kada je došlo nešto novo. Ipak, puno je onih koje ta priča interesuje. Kada sam se rodila dali su mi njegovo pravo ime, ali i kad bi pokušali da me zovu po njegovom nadimku nijesam se odazivala. Ja sam cio život ženska Čeda – istakla je Čedomira Čupić.
Idejni projektant Čupićevog spomenika na Trgu je Mihailo Radojičić, a izradu je finansirao Dušan Đurović predsjednik Odbora direktora nikšićke firme „Mehanizacija i programat“.

Nikšićki trg najljepši u okruženju
Nikšić je među prvim gradovima u Crnoj Gori dobio regulacioni plan u okviru kojeg je bio i glavni trg. Na zahtjev kralja Nikole projektovanje je 1883. godine uradio hrvatski arhitekta Josip Slade. Trg je do početka Drugog svjetskog rata nosio ime Karađorđev, potom je preimenovan u Trg Josipa Broza Tita, da bi od 1992. njegovo ime promijenjeno u Trg slobode. Osim imena, njegov izgled se nije mijenjao sve dok sredinom 2016. godine nije počela njegova rekonstrukcija koja je koštala oko 1,5 milion eura. Grbović je na jučerašnjoj svečanosti kazao da je namjera lokalne uprave bila da grad pod Trebjesom dobije trg po ugledu na evropske, u čemu su, kako je rekao, i uspjeli.
– Trg je površine 12,5 hiljada kvadrata, na centralnom dijelu nalazi se fontana, a na uglovima su prostori predviđeni za ugostiteljsku djelatnost, kao i četiri stare i rekonstruisane česme – kazao je između ostalog Grbović.
Osim juče otkrivenog spomenika Čupiću, na Trgu slobode 2006. godine postavljen je i spomenik kralju Nikoli.
Od 150 hiljada eura donacije Ambasade Kine urađeni su trotoari i asfaltirane ulice koje gravitiraju trgu. Radove na rekonstrukciji izvele su firme „Mehanizacija i programat“ i „Progres“, a inače čitav prostor je popločan autohtonim nikšićkim kamenom. U okviru jučerašnje svečanosti priređen je i koncert Crnogorskog simfonijskog orkestra, kojim rukovodi dirigent Grigorij Krasko, a veče uoči ozvaničavanja završetka radova u hotelu Onogošt organizovana je tribina na kojoj su o istorijatu nikšićkog trga govorili Maksim Vujačić, Radovan Damjanović i Slobodan Mirjačić.